I dalje od početka ...

Cijeli život sam mjerila vrijednost života, svog života ne tuđih , jer to nemam ni pravo. Često sam se pitala onda, nekad, kad sam rođena, onako majušna , ubrzo se razboljela, i kad sam završila u bolnici, da li sam se trebala vratiti. Naravno, jer mojoj majci bi vjerojatno srce stalo od tuge, ali da li sam. Da nisam ja , tko bi živio ovaj život posut trnjem, da nisam ja, vjerojatno bi netko morao proživjeti ovaj život, moj život. Snaga, moja snaga, tvrdoglavost ili ljubav majke , uspjela sam , uspjela doći , doći tu negdje blizu kraja. Još je prerano da pričam o kraju , jer treba ipak krenuti od početka, da bi mogla shvatiti gdje je početak kraja.
Ne može se reći da je bilo baš sve trnje, u najvećem trnju rastu i prekrasne, mirisne ruže. Samo da dođeš do ruža ponekad ostaneš jače ili manje povrijeđen. Nije ni to problem koliko se povrijediš, već kako ti brzo zarastu rane. Moje rane su teško zacijelile, dugo su bolno krvarile.
Kad sam i uspjela doći do neke ruže nisam željela razmišljati o svim onim povredama putem do njih. Nastojala sam što više uživati u njima, jer uvijek od početka se vračao onaj strah, a što dalje , jer ruža uvene i onda opet onaj put kroz trnje. Koliko god sam se trudila, bila nježna sa ružama one ipak uvenu.
Kao mala voljela sam mamu iznenaditi cvijećem, nisam birala da li je to sa livade ili tuđih ograda, ali uvijek sam mami donosila cvijeće. Svaki put ozarena lica, dočekivala me raširenih ruku, a moj obraz je dobio ono najljepše, poljubac. I danas ga često poželim. I danas berem ruže, stavljam ih na onu hladnu ploču, i pričam , pričam dugo sa zvijezdama. Na moj obraz umjesto poljupca dolazi samo suza, moja suza, suza za sva ona propuštena vremena, suza za gubitak onog što sam voljela.

MAMA

draga majko, stvarateljice moje duše i tijela
draga moja,mila, suze tvoje osjećam i sada

tvoje suze koje su ti obraze ispijene pekle
kad si u svome krhkom tijelu nosila mene

osječam kako si me neželjenu, željela
kako si me svojom snagom želje čuvala

najdraža koliko puta si me branila i tješila
koliko puta si sa mog lica suze brisala

uz mene bila kad sam djecu u sreći rađala
bila si tu i kad mi srce ljubav slomila

i moji su obrazi kao i tvoji u suzama bili
dal su to suze ostale rođenjem zacrtane

iznenada si samo bez pozdrava otišla
i neznam kako dalje , kako bez tebe mila

sad te tražim na nebu među zvijezdama
a moje suze padaju, nema ih tko brisati

Rođena

Bilo je to neke davne godine , kažu , lijepo proljeće, sjetve pri završetku, ptice se vratile, šume prolistale, a livade i vrtovi se napunili šarenim cvijećem. Ranom zorom jedne subote odlučila sam upoznat novi svijet. Moja majka umorna od težačkog posla, jer snaha na selu nije baš lako zanimanje, krenula na vlak sama, svekrvu nije htjela za društvo, a tati se baš nije dalo ustati iz toplog kreveta. Krenula je put željezničke stanice brzim korakom, kako je naučila u svom ne baš lagodnom životu. Imala je čak i sreće brzim dolaskom vlaka koji je jurio prema velegradu. Često je bila prisutna kod rađanja djece u kućama, kako je tada i bio običaj, al njoj to nije izgledalo nimalo primamljivo, pa se odlučila za bolnicu. Zgrada u kojoj sam tada došla na svijet promjenila je namjenu, sad je starački dom. Tko zna, kako sam počela u njoj svoj život, u toj istoj zgradi bi ga mogla i završiti, završiti putovanjem tim svijetom u koji sam se tada žurila izaći. Mojim rođenjem, mislim da su jedino bile sretne moja mama i naravno sestra, koja se veselila, jer je dobila lutku za igranje, tada ne znajući da ću joj često zadavati muku jer me kad smo bile starije morala čuvati. Naravno svi ostali su očekivali muško, sina, unuka, jer kad već nije prvi, a onda bar da je drugi. Kad su čuli da sam žensko bilo je izgovarano samo ono - ah pucka. Da li sam se već tada , tek rođena osjećala ko nevoljena i neželjena od strane muškog svijeta. Starija sestra, prvo dijete, nosila je očevo ime, naravno u ženskom rodu. Moje ime nije ni bilo važno, pucka sam, pucka, pa mi ga je mama onako usput sama dala. Neznam zašto, al mi ni dan danas nije sjelo to moje ime, nadjenuto tek da imam ime. Ubrzo nakon mog rođenja na svijet je stigao i moj bratić. Moju mamu je tada zapala uloga domaćice. Osim mene i sestre čuvala je i našeg bratića, kuhala, spremala, prala, šivala, dok su ostali članovi naše velike obitelji obavljali druge poslove van kuće. Često sam morala podjeliti mamino mlijeko s bratićem, svakog je stavila s jedne strane, kao da smo blizanci. Kažu na selu je zdravi život, zrak, hrana, al viša sila preselila nas u grad, viša sila , mislim na rad i početak samostalnog života mojih roditelalja.

Eto počela sam od svog početka, jer da uspijem doći, na početak kraja, moram razumjeti zašto i kako sam počela.

Oznake: Moj život

početak - buđenje

Početak, početak kraja il obratno
Svejedno samo da nešto počne

Početak života, koji je davno završio
Početak dana kad zamiriši jutarnja kava

Buđenje, naravno ne jutarnje uz kavu,
Buđenje iz dugogodišnjeg sna srca,

Hoće li u srcu ostati sječanje snova
Hoće li buđenje biti bez srca u sječanju

Toliko sam puta krenula od početka
Toliko sam se puta željela probuditi u snu

Buđenje, samo kad bi krenulo od jučer
Buđenje, možda ni danas nije kasno

Samo da krene početak nečeg novog
Novog, bez buđenja i straha za sutra

Početak i kraj - bez kave

Danima sjedim uz ovu sveznajuću kutiju, vrtim po stranicama i naiđem na iscrtane živote. Naiđem na priče, životne, stvarne, priče iz kojih čitam sebe. Prvo pomislim tko je to živio moj život, tko toliko zna o meni, tko umjesto mene piše ono što sam ja željela ispisati. Željela sam isprazniti dušu, željela stalno uz kavu iz početka. Al nikako naći početak jer još nisam našla ni kraj.
Odluka je donešena. Krećem u potragu za krajem, krajem jedne etape života, koji sam živjela kao da nije moj. Živjela za druge,živjela dok su starili, živjela dok su umirali, živjela da se rode, živjela da odrastu. Sada su veliki i imaju svoje živote, imaju svoja rađanja i odrastanja.
A ja , ja sam ostala sebi, naravno ponekad po potrebi i njima i drugima, al samo po potrebi.
Puna života, još uvijek puna želja koje sam godinama potiskivala, jer uvijek su želje drugih bile važnije, prve, ispred svega, pa i mog života.Uz njihovo odrastanje , moja se leđa sve više krivila, a ponekad želje zaboravljala, mislim na svoje želje koje su godinama bile sve bljeđe.
Kažu da sam vesela, da vesela, jer znala sam se, uz osmjeh savijati i klanjati, dvoriti i ugađati.
Uvijek sam mislila ako se ne savijam dovoljno duboko da će me manje voljeti. A željela sam biti voljena, željela biti voljena od drugih , jer se vjerojatno nisam dovoljno sama voljela.
Možda ću lakše doći do kraja, ako počnem iz početka , iz početka analizirati svoj život , al sa drugačijim osvrtom na njega.
Za početak redovno ću čitati ovdje na blogu tuđe života, kao da su moji. Možda uz pomoć toga uspijem od početka doći do kraja.